Što je sram i po čemu se razlikuje od drugih osjećaja?

Svaka se osoba povremeno stidi pred nekim. Također ga može mučiti savjest ili osjećaj krivnje koji su se pojavili. Svi ovi koncepti ukazuju na nesklad između moralne samokontrole i stvarnog djelovanja pojedinca.

Sram je snažan osjećaj s negativnom konotacijom. Sramežljivost često dovodi osobu u omamljenost i lišava pojedinca vlastite volje. Pojavljuje se kao rezultat shvaćanja naizglednog i stvarnog nesklada između osobnih postupaka ili individualnih manifestacija koje je usvojilo društvo. Taj osjećaj služi kao prag preko kojeg se osoba boji preći. Često sram inhibira emocionalno uzbuđenje i sprječava subjekta da dovrši namjeravane radnje.

Različite kulture i religije imaju svoje moralne standarde, pa se postupci zbog kojih se osoba treba sramiti mogu značajno razlikovati. Unatoč tome, značenje riječi "sramota" svugdje se tumači na isti način. Po prvi put, opći opis koncepta dali su antički filozofi Aristotel i Platon. Oni su ovu emociju promatrali kao neku vrstu straha od osude drugih ljudi: sram je strah od loše riječi. Ovom tipu pripisana je i nezaslužena osuda. Kasnije su ljudi gotovo izjednačili stid sa sramotom i krivnjom, te su ga stoga prestali smatrati zasebnom kategorijom. Dugo vremena u psihologiji nije bilo jasne razlike između ova tri pojma.

Sram se danas smatra univerzalnom psihološkom emocijom. Sramežljivost, uzrokovana spoznajom vlastitog nepoštenja, gluposti, nesposobnosti ili bespomoćnosti, ukazuje na mogućnost gubitka samopoštovanja. Često osoba koja vidi značajne razlike u svojim vanjskim podacima, karakternim osobinama ili mentalnom razvoju od drugih članova društva ne može prihvatiti činjenicu svojom dušom. To znači da se pojedinac u trenucima srama smatra beskorisnim i nesposobnim za bilo što.

Posebno su pogođeni oni koji su od djetinjstva bili žestoko kritizirani i kritizirani zbog raznih postupaka. Zbog kritičkih izjava dragih osoba koje imaju veliki utjecaj na određenu osobu, sram može pratiti osobu do kraja života. Priroda ovog osjećaja je takva da ta emocija nije urođena kvaliteta, već je osoba preuzeta iz moralnih normi i pravila interakcije s drugima koje je asimilirala.

Svako određeno društvo ima svoje moralne i etičke standarde. O njima i osobnim stavovima osobe ovisi osjećaj srama. Dokazano je da bebama od rođenja nije dano da to dožive. I samo odrasli s vremenom djeci usađuju stidljivost. Stalno sramote dijete zbog pogrešnih stvari koje su učinili. U početku beba ne doživljava u potpunosti sram, već samo shvaća da se treba sramiti svojih loših postupaka. S vremenom, mali čovjek koji se neprestano srami počinje nehotice doživljavati ovu emociju.

Definicija popravlja da je ovaj negativno obojen osjećaj bolno iskustvo. Povjerenje u vlastitu nesavršenost i vlastitu neadekvatnost dovodi do činjenice da osoba sebe smatra nedostojnom ljubavi i društva vrijednih ljudi. Stid ometa samosvijest. Osobi koja ima osjećaj stidljivosti čini se da će se oni oko njega prestati dobro odnositi prema njemu ako saznaju cijelu istinu o njemu. Ljudi se boje ne voljeti druge.

Stidljivost je reflektirajuća emocija. Osoba postaje osjetljivija na procjene autsajdera. Stid može regulirati komunikaciju, otežavajući ili olakšavajući međuljudski kontakt. Subjekt uviđa neispravnost nekog svog postupka, iskaza ili ponašanja. Počinje se sramiti pred drugima. Kada je osoba sama, ta emocija se ne javlja. Moguće je samo u prisutnosti stranaca. Pojedinac koji se srami u potpunosti se koncentrira na svoju osobu. Osjeća se gore i defektnije od drugih ljudi.

S jedne strane, stid štiti osobu od nepromišljenih postupaka. On igra regulatornu ulogu u društvu. Zahvaljujući tom osjećaju, osobnost ne prelazi granice koje se ne smiju prijeći. Ograničenje je povezano s određenim pravilima ponašanja određenog društvenog sustava, s normama etike i morala. Sramežljivost može spriječiti osobu da čini loše stvari i nezakonite radnje. Ova emocija potiče razvoj samosvijesti, samokontrole i samokritičnosti. Osjećaj srama pomaže osobi da se moralno ne raspadne u uvjetima dopuštenosti i da nastavi voditi ispravan život.

S druge strane, sram uvelike koči normalan osobni razvoj. Može imati destruktivan učinak na osobu. Mnogi dojmljivi ljudi imaju lažni osjećaj srama. Pojavljuje se zbog imaginarnih negativnih aspekata karaktera i izmišljenih nedostataka u izgledu. Obično takvi subjekti imaju negativne ideje o svojoj osobi koje su jako pretjerane. Osramoćeni ljudi počinju sami sebe bičevati. Sram im izjeda dušu iznutra. Osobnost se transformira. S vremenom pojedinac njeguje i umnožava svoje komplekse, pretvarajući imaginarne poroke u stvarne nedostatke.

Ponekad osoba počinje mrziti sebe zbog nemogućnosti promjene. S vremenom se može pojaviti agresija prema drugima. Kao rezultat toga, osoba se ne osjeća kao punopravni član društva.

Sram utječe na ljude na isti način. Izreka "izgori od srama" sadrži prave fizičke manifestacije ovog osjećaja. Subjekt zahvaćen u nečemu pocrveni, znoji se. Osjeća unutarnje peckanje. Pojavljuje se gušenje. Osoba nije opuštena. Želi pokriti lice rukama, izolirati se od osuđujućih pogleda, nestati, sakriti se, propasti kroz zemlju.

Postoje još neki znakovi:

• kardiopalmus;
• prekidi u disanju;
• povećano znojenje;
• crvenilo kože (sramežljivo rumenilo);
• zbunjenost;
• sramežljivost;
• Sram;
• anksioznost;
• izolacija.

Češće nego ne, različite emocije koje preplavljuju svaku osobu presijecaju se jedna s drugom. Neki ne povlače jasnu granicu između srama i krivnje. Ali postoje razlike. Sram čini da se osoba osjeća jako posramljeno, da prizna svoju izopačenost zbog određenog čina ili pada u ponižavajuću situaciju. Emocionalni intenzitet i istinski doživljaji ne smanjuju se sve dok se subjekt više ne srami. Ovo stanje može trajati nekoliko godina. Stupanj doživljenog srama obično nije razmjeran samom uvredu. Sram daleko nadmašuje štetu uzrokovanu ljudskim postupcima.

Krivnja je, s druge strane, osjećaj koji uključuje kaznu za pogrešno djelovanje. Subjekt je možda učinio nešto u prošlosti i sada žali zbog toga. Osoba ne može raditi ono što mora. Ili će učiniti nešto što ne bi trebao učiniti. Uzrok krivnje je uvijek djelo. To možete iskupiti isprikom, novčanom kaznom ili nekom drugom sličnom radnjom. Osoba, ispričavajući se za svoj čin, pokušava ispraviti situaciju i promijeniti vlastito ponašanje. Osjećaj krivnje motivira osobu. Razlika je u tome što sramotna osoba sebe smatra lošom osobom i srami se onoga što jest. Za razliku od srama, kada se pojavi osjećaj krivnje, subjekt vjeruje da je pogriješio. Osoba izravno krivi sebe za određeni postupak. Krivnja je konstruktivna, a sram je destruktivan.

Savjest je također povezana sa subjektivnom sviješću o moralnoj dužnosti i moralnoj odgovornosti prema pojedincima i društvu. Grižnje savjesti dovode do činjenice da se subjekt počinje osjećati kao potpuna beznačajnost. Događa se da iz tog razloga osoba ne može ostvariti svoj potencijal i osjeća svoju beskorisnost i neprikladnost. Sram se razlikuje od savjesti u iskustvu subjekta zbog činjenice da je njegov nemoralni čin postao vlasništvo javnosti. Čovjek se srami pred društvom. Savjest podrazumijeva unutarnje iskustvo osobe za vlastiti loš postupak. Ne ovisi o mišljenjima drugih ljudi. U fikciji se često isprepliću pojmovi kao što su "sramota" i "sramota". Neki ih smatraju sinonimima. Odvratna djela koja osuđuje društvo nazivaju se sramotom. Riječ se može koristiti za označavanje intimnih dijelova tijela.

Možete se sramiti pred sobom ili pred drugim ljudima. Postoji toksični sram, koji često dovodi do depresije, agresije, stresa i poremećaja prehrane. Započinje iskustvom psihološke traume, koja se često povezuje s bilo kojim oblikom nasilja, redovitim kažnjavanjem i ponižavanjem koje je osoba pretrpjela u djetinjstvu.

Toksičan sram može biti posljedica silovanja ili drugih ekstremnih situacija. Ponekad osjećaj vlastite beznačajnosti nema razumnih razloga. Često se osoba, uz to, osjeća krivom zbog činjenice da ne može kontrolirati emocionalnu bol.

Psiholozi razlikuju druge vrste:

• vanjski sram se proteže na subjekta i njegovu okolinu;
• međusram se odnosi samo na postupke određene osobe;
• preventivni sram znači anticipirati osjećaje radi zaštite od opscenih želja, nemoralnih pobuda;
• opomena stidljivost slijedi poučan cilj;
• moralni sram utječe na bit društvenog Ega subjekta kao člana određenog društva;
• lažni sram sastoji se u sramežljivosti zbog nepoštivanja nekih zahtjeva za ljude u određenom društvu ili subkulturi bez objektivnog razloga.

Najbolji način da se riješite je sposobnost pravilnog korištenja vlastitih emocija. Vrlo je važno prihvatiti sebe onakvima kakvi jeste. Nema potrebe izražavati stalno nezadovoljstvo sobom. Rastuće ogorčenje samim sobom povećava šanse da se sramimo vlastitih postupaka. Naučite prihvatiti sebe i one oko sebe sa svim svojim nedostacima. Osjećaj vlastite vrijednosti može se steći samo sposobnošću obrane od ove emocije. Budi svoj. Oprostite sebi loša djela.

Ne uspoređujte svoje ponašanje s onim što drugi ljudi očekuju od vas. Izostanak takvih usporedbi pomaže da se iskorijeni osjećaj srama i dođe u sklad sa samim sobom. U ovom slučaju pruža se zaštita od iskustava zbog neusklađenosti onoga što se u stvarnosti događa s onim kako bi trebalo biti.

Osoba može utjecati na ovu štetnu emociju na dva načina:

• trebate potisnuti sram u sebi, ne dopustiti sebi da razmišljate o svom nedoličnom djelovanju, naviknuti se na pomisao na to, nakon čega bi, kao rezultat snažne emocionalne manifestacije, trebala doći do promjene svjetonazora i navika;
• Negativnim emocijama treba dopustiti da se izliju – na primjer, osoba koja se srami govoriti pred golemom publikom trebala bi prvo održati govor pred nekoliko slušatelja.

Imunitet od srama može se steći priznanjem postojanja danog osjećaja. Tada trebate postati gospodar događaja koji vam se događaju.